Just Sammy - about me, about my life

https://blog.dnevnik.hr/zovitemesammy

četvrtak, 04.09.2014.

Sammy in love

Ovog trenutka vjerojatno čitava moja generacija tuli za krajem ljeta. Pokušavaju što bolje i luđe iskoristiti zadnje dane ljetnih praznika, a što ja radim? Pišem. Ili pokušavam. Crtam. Ili pokušavam. Tražim izgovore ( nemam dovoljno papira ili bijele tempere). Kupim bijelu temperu - moj mozak odbija suradnju ( "ne osjećam se inspirirano", kaže mi ). Važno da na we heart it -u imam nekoliko kolekcija "things to draw" ( kao " ta jedna mi nije dovoljna" XD ).
Ljubim se. Ovo zadnje mi se trenutno najviše sviđa. Sammy is in love!! And the boy she is in love with, is in love with her. She is happy. She doesn't know how to be happy. And she's not sure if she loves it or hates it. Ok, ok... I love it. Prebacujem se na hrvatski.
Konačno je došao trenutak bacanja papirića sa opisom savršenog dečka iz moje mašte u smeće. Jer on je ovdje. I bolju verziju dečka nisam mogla zamisliti.
Ovo mi veselo raspoloženje polako prelazi u naviku - i nisam sigurna je li to dobro ili loše. Otkrila sam da ne znam pisati sretne pjesme. No, ako je cijena sreće samo jedna napisana zbirka pjesama u životu ( ni tu jednu još nisam objavila ) , prihvaćam.

- 16:29 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 14.05.2014.

Taj glas u glavi

Sjedim ja na satu hrvatskog i očajnički se trudim ne razmišljati o pisanju ( ja sam te sreće da mi se pisaća blokada uvijek razbije u nekom nezgodnom trenutku). No, uzalud - u mojoj se glavi stvara citat inspiriran definicijom književnosti ( moj mozak u neobičnim stvarima pronađe hrpu materijala za pisanje ). Potiskujem želju da otvorim zadnju stranu bilježnice i zapišem citat - profesorica bi mogla napraviti dvije stvari: a) izderati se na mene jer " ne pratim nastavu "
b) primijetiti da citat nije loš, ali da mi to nije izlika da pišem pod nastavom ( usput bi mi opalila minus iz zalaganja )
Odlažem citat u neki kutak svog uma, ali to ne funkcionira jer mi cijelo vrijeme u glavi odzvanjaju sljedeće riječi :" Nemoj zaboraviti taj citat, nemoj zaboraviti taj citat, nemoj zaboraviti taj citat...."
A zatim : "Samantha, za Boga miloga, prati nastavu.... ali nemoj zaboraviti taj citat. "
Nekim čudom, uspijevam čuti profesoričine riječi i ne zaboraviti taj citat.
Moja blokada se polako razbija, pa sam ostatak dana odlične volje, no sljedeći dan, u trenutku kada mi zbilja ne treba ( dok pišem zadaću iz hrvatskog ): eto inspiracije! Odlažem bilježnicu i zapisujem četiri pjesme. Onda mi pada na pamet kako bih, ukoliko još nekoliko puta dobijem takvu inspiraciju, mogla objaviti zbirku pjesama.
Ovdje ponovno nastupa najdraži glasić: " Ali još nisi dovršila knjigu."
Pisat ću paralelno, razmišljam u sebi, sve dok mi se u glavi nije stvorila ideja za treću knjigu. Pisat ću paralelno, ustrajem u svom naumu.
" Sammy, nemaš ti vremena za pisanje", čuveni glas u mojoj glavi dolazi na scenu. " Imam, uvijek imam vremena za pisanje. Naći ću ga. "
" Što je sa školom?"
" U svoje ću slobodno vrijeme pisati intenzivnno. "
Prije nego što mi glas uspije odgovoriti, vratim se pisanju zadaće. To je ono što bih sada trebala napraviti - vratiti se pisanju zadaće.

Ovaj sam post napisala još prije par mjeseci. Ne sjećam se iz kojeg ga razloga nisam objavila. Sada me strah računati koliko dugo nisam bila na blogu. Ipak, vjerni me glas u glavi neprestano pratio - dok sam stajala u redu za blagajnu i dok sam slušala ritam vlastitih koraka.Puno se toga promjenilo od prošlog posta. Ispisala sam se iz gimnazije u koju sam toliko željela upasti - zaključila sam da je Shakespeare bio u pravu kada je rekao
da je pakao prazan, a svi vragovi su ovdje. No, o tome više u sljedećem postu. Sve sam tri knjige odložila na stranu i bacila se na pisanje poezije. Uskoro ću završiti zbirku.


P.S. Poruka blogerima : I missed you. I did.

Oznake: I'm back - again, dare you

- 22:08 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.11.2013.

Vaša crazy blogerica je postala gimnazijalka i evo što misli o tome

Evo me. Opet.
Ne mogu ja dugo bez vas blogera.
U dugo sam očekivanom prvom razredu srednje škole i evo što ja mislim o gimnaziji...
Proklinjala sam dan kada sam se željela prijaviti za dvojezičnu nastavu, dan kada sam pisala prijamni i kada sam ga prošla. Nije tako strašno, osim što profesorica baš i ne voli moj američki naglasak. Ne mogu ja pričati britanski, ne volim ga.XD Svaki put kada pričam ( voljenim američkim naglaskom, naravno *___* ), profa izgleda kao da će pasti u nesvijest. Dobra je ona, ali treba me prestati forsirati s naglaskom. Društvo je kao i u osnovnoj - grozno. Broj prijatelja: nula. Imam nekoliko poznanika. Površna prijateljstva. Nadala sam se da ću napokon naići na ljude koji razumiju mene i moje pisanje, možda sam trebala smanjiti kriterije. Definitivno se neću mijenjati kako bih se uklopila. Bolje da sam ovakva kakva jesam, luda blogerica i spisateljica ( ja se tako nazivam iako tek pišem knjigu, ali kako moja mama kaže- piscom se ne postaje, piscom se rađa ), nego da pijem i budem sa svakim tipom u gradu jer je to "cool".

A ljubav? Zaboravila sam ga. Bar je to krenulo na bolje. Još uvijek čekam svog princa. Nepopravljiva sam romantičarka. Definitivno.



^ Omiljeni film

P.S. Jesam li vam ikada rekla koliko mi vi, blogeri, značite?

Oznake: gimnazija, crazy me, stuck in love

- 20:38 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.06.2013.

Jesen usred ljeta

Napisala sam pjesmu.
Kratka je, ali sam u njoj uspjela izraziti svoje osjećaje.

Jesen usred ljeta

Gledam beživotna lica drveća.
Grane koje se predaju rukama vjetra, dopuštajući mu da im on odredi sudbinu.
Jesen usred ljeta.
Preplavljuje me oštar plašt sjete i obavija mi srce.
Sjeta je kao bodež koji te iz snova vraća u stvarnost.
Gledam beživotna lica drveća.
Grane koje se predaju rukama vjetra, dopuštajući mu da im on odredi sudbinu.
Jesen usred ljeta.

- 21:27 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.06.2013.

O mom pokušaju da budem spontana

Napokon su stigli dugo očekivani praznici. Tragedija je što na more idem tek u kolovozu pa još neko vrijeme moram izdržati u ovom gradu. Sada dane provodim uglavnom preslušavajući iste pjesme po stoti put. Razmišljala sam da napravim popis stvari koje bih voljela napraviti ovo ljeto, ali sam odustala od planiranja ( samo tijekom ljeta, naravno ). Barem djelomično. Mislim da je to zato što mi svi govore da previše planiram i da se najbolje stvari događaju spontano. To do lista bi definitivno stala na put mojoj spontanosti ( što je šteta jer sam vidjela baš fora primjerke ).
Tako sam ja, ogorčena spoznajom da na more idem tek u osmom mjesecu, pretresla gotovo cijeli Google kako bih saznala ima li kakvih zanimljivih događanja u mom kvartu ili barem u gradu. Možda se ipak nisam trebala baciti na to istraživanje, jer sam gotovo pala u depresiju nakon njega.
Trebam plažu, trebam more... i veći kofer.

This is so me


Pratila sam vas, ali nisam još svima ostavila komentar. No, bez brige, nadoknadit ću vam to ovih dana. Valjda ćete oprostiti vašoj izdeprimiranoj blogerici.
Do čitanja!

P.S. Prošla sam prijamni za dvojezičnu nastavu na engleskom! Istina da sam na prijamni zamalo otišla bez dokumenata, ali sam prošla. :D

Oznake: to do lista, spontanost, google, kofer- puno kofera

- 16:43 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 28.05.2013.

Imala sam pisaću blokadu jedno vrijeme i, razmišljajući o čemu bih mogla pisati, odlučila sam ovaj post posvetiti mami iz nekoliko razloga.
Uvijek je tu kada ju trebam i nas dvije možemo o svemu razgovarati. Sluša me čak i kada istu temu ponovim sto puta. Zahvalna sam joj na tome. Znam da uvijek mogu računati na nju.

Frendice mi se znaju čuditi zbog toga što tako otvoreno razgovaram s mamom ( pogotovo o dečkima ). Ja se tada samo nasmiješim i ne trudim im se previše objašnjavati. Moja mama za mene nije samo mama, ona je i moja najbolja prijateljica.
Trpi moje brze promjene raspoloženja. Zbilja brze ( pogotovo onda kada se plačem i smijem u isto vrijeme ). I, iako me zna iskritizirati zbog toga što mi je soba mrvicu neuredna ( ili ja to sebe samo tješim? ) , puno je volim. Ponekad se mi i zakačimo oko nečega, ali gotovo uvijek popustimo istovremeno. Ne smeta joj moja zaluđenost engleskim jezikom zbog koje ponekad zaboravim pričati hrvatski kako spada. OK. Možda joj malo i smeta, ali što će sa mnom!?



Stoga vam želim reći jednu stvar u koju sam sigurna. Čak i ako vam svi prijatelji okrenu leđa, ako vas cijeli svijet iznevjeri, mama neće. Ona će uvijek biti tu za vas, spremna slušati.

- 22:16 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.05.2013.

- 14:47 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 22.03.2013.

I onda shvatim kakav je on idiot.

Ne znam kako mi to prije nije dolazilo do mozga.
Rekla je meni mama kakav je on. Rekla mi je i da zaslužujem boljeg.
Problem je bio u tome što sam ja bila uvjerena da je on dečko mojih snova i točno ono što tražim.
Shvatila sam da nije.
Želim nekog tko će me promatrati dok prolazim kroz živčani slom zbog pisaće blokade i voljeti moje dramatiziranje. Želim dečka koji će me poznavati sa svim mojim manama i vrlinama. Onoga koji će me, dok paničarim zbog loše ocijene tvrdeći da je moja buduća karijera gotova, poljubiti i reći da me voli. Uza sve to trebao bi biti zgodan. I trebao bi postojati. Znam da negdje postoji, ali ga sigurno neću upoznati dok sjedim u svojoj sobi plačući za prošlošću. Osim ako se ne popne i uđe kroz prozor. OK, gledam previše američkih filmova. Ne mogu si pomoći. To su dobri, nerealni američki filmovi. Prodaju maglu i mitove o ljubavi. Ali su dobri.

No more tears, don't need him anymore.

- 12:53 -

Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.03.2013.

Taj osjećaj kada sam u njegovim rukama...
Cijelim me tijelom prolaze trnci.
Gotovo da mogu osjetiti njegov zagrljaj.
A onda pjesma završi i ja sam opet u svojoj sobi, prisjećajući se.
Više od prijateljstva, manje od ljubavi. To smo bili on i ja.

- 07:46 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.03.2013.

Zovite me Sammy. Moje ime je Samantha, ali me svi zovu nadimkom.
Imam ja još jedno ime, ali se ne odazivam na njega. Naviknula sam se na ime Samantha.

Osmi sam razred i odbrojavam mjesece do srednje škole. Nije da je u osnovnoj loše, ali cijelo to vrijeme isti ljudi - lažni prijatelji ili pak oni koji su ti prijatelji zbog toga što imaš paketić žvaka u džepu. Zatim su tu oni koji su se ufurali u neki Hollywoodski film pa hodaju u slow motionu kako bi im kosa lepršala. No comment.

Bila sam uvjerena da znam što želim. Dobiti stipendiju, studirati u Americi i ostati tamo živjeti. No, više nisam sigurna želim li to. Ionako imam još dosta vremena da razmislim o tome.

Ovisna sam o pisanju i slušanju muzike. Problem je u tome što je uglavnom slušam na slušalice pa svaki put kada netko uleti u sobu skoro doživim infarkt i poskočim par metara u zrak. Imam sreće što strop nije nizak.
To je sve od mene za danas, vidimo se!

- 07:37 -

Komentari (4) - Isprintaj - #